jučer sam u parku razgovarao s predivnim čovjekom pričao mi je satima i satima o bogu i sreći bar dok mu nisam rekao da mi je upravo umrla mama onda je izgledao kao da nema ništa za reći. |
Već spomenuh, nije to bio baš ogroman park… Zapravo, ako ćemo biti iskreni, bio je poprilično malen. Ali je zato imao nešto što nijedan današnji park nema! Ljudi koji su ga izgradili, stanari okolnih zgrada, unijeli su svoju ljubav u njega! U svaku opeku, biljku, kamen, klupicu, rasvjetnu svjetiljku… Sve je izgrađeno s ljubavlju. Današnji parkovi se grade novcem, ne ljubavlju. Ovo će biti najbolji park na svijetu, protezati će se na dva četvorna kilometra! prozbori gradonačelnik pred buketom mikrofona. Narod plješće. Napokon ću moći prošetati parkom a da mi nitko ne smeta! reče netko u masi. Narod zaplješće još jače u znak odobravanja. Nitko se ne pita, zašto nam treba 100 klupa udaljenih po 50 metara? Zašto ne bismo sjeli na klupu pored potpunog stranca, i pitali ga kako se danas osjeća? Vjerojatno mislite da, kada biste to i uradili, stranac bi prvim vlakom pobjegao na iduću praznu klupu. I u pravu ste. Granica osobnog prostora se tolikom brzinom širi da ćemo ubrzo početi nositi vatreno oružje i pucati na svakoga tko nam se približi na više od 11 metara. Časni sude, bio je u mom jedanaestercu! govoriti će se po sudovima. Oslobođen optužbe za teško ubojstvo uslijed ugrožavanja osobnog prostora! vikati će suci. Ali nije ovo pripovijest o parkovima! Možda nekada bude, ali trenutno nije. Zasad se ovdje radi o Greti. I snijegu. Greti i snijegu. |
Nešto prije ponoći Greta je ugledala prvu pahulju snijega. Klizila je polagano, kao da se trudi lebdjeti što duže, iskoristiti svaki dani trenutak prije no što padne na tlo. Nakon nje je došla druga, treća, četvrta, peta. Ubrzo je bijela boja dominirala parkom ispod Gretinog prozora. Njena omiljena drvena klupa, mala ulična lampa (jedina je u cijelom parku bacala žutu svijetlost! Istina, nije to bio bogzna kako velik park, stisnuo se među okolnim građevinama, ali ipak!), okolno drveće, sve je bilo prekriveno snijegom. Kroz Gretino tijelo provuče se lagani drhtaj. Prisjetila se posljednjeg puta kada je vidjela snijeg. - Baš bih voljela vidjeti Grad Anđela. Hoćemo li putovati tamo? - Zašto ne? Nadaš se da ćeš napokon vidjeti kojeg anđela? - Jesi li ti ikada vidio anđela? - Ne. - Dakle, ne znaš kako anđeo izgleda. - Ono što znam o izgledu anđela jest ono što su mi drugi prenijeli, ali istina, nemam vlastiti pojam o izgledu anđela. - Nikad nisi vidio anđela i ne znaš kako anđeo izgleda. Ako ne znaš kako anđeo izgleda, kako znaš da ga nikad nisi vidio? Pokušavala je ostati smrtno ozbiljna, ali kutovi usana lagano su joj titrali. Sjećaš se onog leptira kojeg si jučer uhvatio? Postoji realna mogućnost da je ono bio tvoj anđeo čuvar. Sjećaš se kako nam je čudno bilo vidjeti leptira u sred zime? Možda ti je baš taj leptirić dodijeljen na dan tvog rođenja, i možda te pratio svih ovih godina štiteći te, a ti si ga jučer slučajno ubio. Kutovi usana su titrali sve jače. - Moj anđeo čuvar još uvijek je živ… i izgleda da mu je mašta u boljem stanju no ikad. Usne ju napokon izdaše. Nasmijala se toliko glasno da su sve ptice iz parka odletjele (vjerojatno u neki veći park, gdje im neće smetati prokleti dvonošci). - Obećaj mi da ćemo posjetiti Grad Anđela. Ustao se i podignuo desnu ruku. - Obećavam da ćemo posjetiti Grad Anđela. - Čim ti liječnik dozvoli. - Čim mi liječnik dozvoli. Namjestila je obraz onako kako ga je namještala zadnjih 40 godina, čekajući da ju poljubi. Poljubio ju je. Te večeri bez nje je otišao u grad anđela. Još mu nije oprostila. |
Želio sam ti nešto reći, ali sam upao u beskonačnu kolotečinu misli. Zatvoreni krug iz kojeg je zapravo nemoguće izvući valjan zaključak jer usput zagubiš premise. Jedini zaključak kojeg sam uspio izvući iz te kolotečine jest da je nemoguće izvesti bilo kakvu apsolutnu tezu kad se u premisama kao varijable pojavljuju osjećaji. Jednostavno nije moguće. Koliko god okretao, prebacivao, dodavao, oduzimao, presipao, prosipao, dosipao, to je uvek sedam d –- ovaj, nije moguće. Evo ti jedan zanimljiv primjer. Zapravo, kroz primjer ćeš saznati što sam ti uopće želio reći i zašto je to tako – jel'te, besmisleno. Glavni akteri ovog primjera su jedna gospođica i njena iznimno razvijena imaginacija. Vjerojatno te već zamaram, i oprosti zbog toga. Zacijelo misliš: 'Ma što sad hoće? Zaboga, u mnogim primjerima se susreću raznorazne gospođice, zašto bi ova bila imalo drukčija?!' i ne brini! S punim pravom se pitaš! Doista sam loše počeo ovaj primjer. Ali se varaš kad misliš da je ova gospođica istovjetna tisućama drugih gospođica u milijunima drugih primjera! Naime, ova gospođica se od tisuća istih razlikuje jednom vrlo bitnom činjenicom. Ova gospođica si ti. Sad sam te zacijelo ponovo zbunio! Oprosti zbog toga. Ne znam što mi je došlo, pa rečenicu prekidoh baš tu! Sad ti je zacijelo još manje toga jasno nego na samom početku primjera! Izgleda da moj tekst djeluje kontraproduktivno! Žao mi je što je tako. Evo, pokušat ću se iskupiti. Vidiš, ova gospođica si ti, ali i ja (nadam se da te ponovo ne zbunjujem, jer ako da, to je jasan znak da sam apsolutno beznadan u pisanju primjera! Molim te, potrudi se shvatiti, i ti i ja uistinu MOŽEMO biti ista gospođica, iako znam da ti to trenutno zvuči beskonačno besmisleno). Zapravo, svi ljudi koje poznaješ su ta gospođica (opet ja, postaje sve groznije i groznije). I oni koje ne poznaješ (opet). I oni koje si poznavala (da, opet).
Ovo je ono što obećah pokazati, FMD, remember? |
< | travanj, 2009 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VisitsCounter:
a.paintbox[at]gmail[dot]com